21 April, 2016 | Cetvrtak

Tražeći kraj!

Autor: Albatros Rexhaj (Aljbatros Redžaj)

Ličnost koja živi dvostruki život – podeljena između onoga šta joj duša želi i malobrojnih mogućnosti koje nudi naša životna realnost – i koja većinu svojeg vremena provodi baveći se ovozemaljskim stvarima, zamarajući dušu dosadnim detaljima života običnog smrtnika, samo i samo kako bi zaradila dovoljno prihoda kako bi očuvala svoje dostojanstvo. I upravo je ovo ličnost koja, uprkos fizičkom kao i psihičkom naporu, uvek uspeva da pronađe vreme da se posveti svojoj profesiji umetnika, koja se je u njegovoj realnosti izopačenih vrednosti preobratila u hobi i strast koja joj drži dušu u životu.

Ova ličnost je pisac, kao skoro i svaki drugi umetnik na Kosovu. Tipična ličnost za nedovršene priče, u kojima autor ne može da izabere ili nije u stanju da pronađe odgovarajući kraj. Talac snova i najplemenitijih podsticaja svoje duše! I ovo je tačka začeća njegovog najvećeg bola, bola u duši, koja se ne može pomiriti sa realnošću koja joj se nudi.

Pisati o izazovima za pisce na Kosovu, za mene, predstavlja veoma lični doživljaj, sa snagom koja me može odvesti u dimenziju u kojoj se tuga oblači u odoru gneva. Uprkos rekordnoj prodaji, i ja sam takođe potpuno svestan da čak i najuspešniji među nama ne može realizovati svrhu da živi dostojanstveno od svojeg rada kao pisac i umetnik, bez potrebe da se angažuje u drugim profesijama.

 

Osećam se kao osoba koja je pobegla iz jedne nezavršene knjige i koja sada, sa puno istrajnosti, traži autora.

Celo vreme u dilemi!

Da li da obožavam mojeg Stvaraoca?

Ili da ga prekoravam jer me je kaznio da budem stalni tražilac sreće u svetu u kojem se nešto takvo odavno smatra utopijom?

 

Ovim stihovima sam počeo moju poslednju knjigu, moj pokušaj da pronađem odgovor na pitanje: šta čini jednog pisca srećnim?

Pristalice taštine bi bez oklevanja rekle „slava“, jer u njihovom svetu nešto ima vrednost samo ako se preobrati u publicitet. Ali, umetnik veoma dobro zna da slava nema nikakvu vrednost ako to ne podrazumeva zasluženu ocenu stvaralačkog rada. A pod reči „ocena“ ne mislim na lepe reči kritike i slične prazne pohvale, nego mislim na mogućnost da pisac bude u stanju da živi dostojanstveno od svojeg dela.

Tržište knjiga na Kosovu je daleko čak i od senke industrijskog preduzetništva sposobnog da stvara prihode, jer na kraju krajeva samo umetničko stvaralaštvo, u ovom slučaju knjiga, je proizvod, svakako intelektualni, ali koji, isto kao i drugi proizvodi, zahteva svoje tržište i zasluženu društvenu vrednost. Tužna istina je da naše društvo, zarobljeno u lavirintu mnogih drugih problema, često onih najosnovnijih, uopšte nema na dnevnom redu pitanje davanja zaslužene vrednosti za intelektualne/umetničke proizvode. Ali, kao da navedeno nije dovoljno, ovu našu nemogućnost otežava i naša kulturna izolacija koja ometa proboj na neko veće tržište. Iz potpuno ne-kulturnih i ne-umetničkih razloga, taoci apsurdnih političkih blokada, kosovski pisci, kao i drugi umetnici, nisu deo kulturnih programa a niti književnih i umetničkih razmena koje se odvijaju pod okriljem Evropske unije, dok se skoro svaki naš kontakt sa spoljnim svetom odvija preko privatnih kanala.

Fizički smo u Evropi, štaviše u srcu onoga što je ranije predstavljalo kolevku evropske civilizacije, ali smo lišeni prava da budemo porodice evropske kulture. Prema stvaraocima evropskog identiteta, Evropska unija, kao simbol nove Evrope, pre svega predstavlja kulturno približavanje, udruživanje oko zajedničkih civilizacijskih vrednosti koje se kasnije oličavaju i u zajedničkim ekonomskim, političkim vrednostima i pravnim normama. Govoreći ovo, evropski stav prema kosovskim umetnicima predstavlja veliki nonsens, jer indirektno podrazumeva da naše evropske vrednosti treba da uobliči politika, a ne svet umetnosti i kulture. Paradoks!

I, ovo me vraća na početak. Koliko god bila oblikovana i motivisana ličnost, u pronalaženju dostojanstvenog rešenja za kraj priče (u ovom slučaju pisac na Kosovu) ne može da napravi čudo sve dok njegovu priču i dalje piše neko drugi. Stvar je u tome da ova ličnost više ne prihvata da je tretiraju kao žrtvu, nego insistira na svojem pravu da bude srećna i da sama završi svoju priču.

(Priština, 14.04.2016. g)