22 Februar, 2024 | Cetvrtak

„Gde god da odem, moj fotografski aparat će biti pored mene“

Intervju sa Aleksandrom Negojević, autorkom izložbe Istraži Evropu (Explore Europe) otvorene u Evropskoj kući Severna Mitrovica u januaru.

Šta je inspirisalo vašu izložbu i kako je ona povezana sa vašim umetničkim putovanjem?

Moja izložba Istraži Evropu bila je u velikoj meri inspirisana dvema mojim najvećim strastima – putovanjima i fotografijom. Oba se veoma dobro nadopunjuju i zapravo kombinacija je rezultirala time da imam fizičke dokaze o mojim evropskim ludorijama, kao na primer, fotografije, koje će biti izložene u Evropskoj kući Severna Mitrovica do kraja februara. Naravno, iza svake fotografije stoji priča koju sam rado podelila sa publikom tokom prezentacije.

Kako ste odlučili da krenete na ovo putovanje po Evropi? Da li je vaša početna ideja bila da dokumentujete ili ste jednostavno počeli zato što ste voleli putovanja?

U stvari, bila sam na više putovanja širom Evrope – većina putovanja je uključivala posete više od jednoj zemlji. Razlog za ovo je jer je dugoročno pristupačnije posetiti susedne zemlje/gradove dok istražujem svoju glavnu destinaciju, umesto da posećujem sva ta mesta posebno, na različitim putovanjima.

Koliko god ovo na početku zvučalo nepromišljeno – a obećavam da nije – ponekad mi se javi pomisao i pola dana kasnije zateknem sebe kako preuzimam avionske karte na svoj telefon i organizujem čitavo putovanje. Na primer, slušala sam “Alice in Chains” i počela sam da razmišljam o tome kako zaista želim da prisustvujem koncertu tog benda. Naravno, raspitala sam se o njihovoj predstojećoj evropskoj turneji, i nakon što sam potvrdila da moja ušteđevina može da pokrije takav poduhvat, rezervisala sam kartu za zemlju koju sam izabrala, zajedno sa prevozom i smeštajem. Zatim sam izguglala neki drugi grad ili zemlju koju bih takođe mogla da posetim i isplanirala sam ostatak putovanja, tako što sam na kraju posetila sve tri zemlje u jednom potezu.

Da li ste sami organizovali ova putovanja? Kako je tekao taj proces?

S obzirom da sam do sada obišla pet kontinenata, moram da priznam da su skoro sva putovanja na druge kontinente rezervisana preko turističke agencije (osim Indije, gde sam bila mesec dana, zajedno sa četiri prijatelja), jer obično posećujem manje popularna i egzotičnija mesta, koja su mnogo bezbednija i lakša za posetu kada neko mnogo iskusniji od vas organizuje putovanje za vas.

Međutim, kada je u pitanju Evropa, obično putujem sama i sama organizujem putovanja. Budući da sam veoma organizovana i pedantna osoba, ovaj postupak mi je, da budem iskrena, veoma prijatan. Kada odlučim koje gradove i/ili zemlje mogu i želim da posetim u skladu sa svojim budžetom, provodim sate tražeći savršen smeštaj, a to je kombinacija cene, lokacije i ocene gostiju. Zatim pronađem što više informacija o svakom gradu, zajedno sa nekim zabavnim i manje turističkim mestima i napravim listu svih mesta koja bih želela da posetim ako vreme i moja energija to dozvoljavaju. Takođe se pobrinem da zapišem sve ulaznice, informacije o tome kako doći do tamo i, naravno, koju lokalnu hranu da probam u svakom gradu. Nekada sam štampala mape metroa kako bi mi pomogle da se snađem, ali su mi bile prilično glomazne; dok sam nedavno stekla naviku kupovine lokalne sim kartice, tako da uvek mogu da koristim gugl mape i pretražujem veb za sve informacije koje bi mi mogle zatrebati u bilo kom trenutku.

Možete li nam reći više o svom kreativnom putu i ​​iskustvima tokom fotografisanja?

Naravno! Pre svega, fotografisanje ni u kom smislu nije lak podvig. Profesionalna oprema, kao što su kućišta fotoaparata i sočiva, je teška, što može uzeti danak na ramena i leđa, posebno kada je nosite po ceo dan, danima zaredom. Drugo, aparati i određeni objektivi su prilično glomazni i nemoguće je da budete anonimni dok fotografišete. Treće, potrebna je veština i iskustvo da biste mogli da podesite ispravna podešavanja na aparatu za svaku fotografiju.

Bez obzira na sve to, sve ovo čini celo iskustvo još zadovoljavajućim i prijatnijim. Ponekad fotografišem „u pokretu“, ili imam sreće što sam na pravom mestu u pravo vreme, ali drugi put naiđem na savršeno mesto, ali ga nađem pomalo prazno bez subjekta u njemu. Kako sam obično solo putnik, u tim slučajevima čekam prolaznika da uđe u kadar i unese život u pejzaž. U nekoliko navrata sam pitala nepoznate ljude da li mogu da ih fotografišem na tom mestu i niko do sada nije odbio. Naravno, posle sam sa njima rado podelila tu fotografiju.

Kako ste se odlučili da ova putovanja po Evropi dokumentujete kroz fotografije?

To nije bio moj izbor, niti svesna odluka, što se toga tiče. Oduvek sam bila zainteresovana za fotografiju i podrazumevalo se da će moj fotoaparat biti u mojoj ruci dok šetam ulicama Evrope, sa dodatnim objektivom ili dva u torbi za fotoaparat. Štaviše, koliko god uživam u razgledanju i pronalaženju savršenog okvira, osvetljenja ili pejzaža, takođe volim da uređujem fotografije kada se vratim kući.

Kakav je društveni uticaj vaše dokumentacije i izložbe?

Verujem, ili bar želim da verujem da je jedna od glavnih poruka da putovanje nije nedostižno ili dostupno samo srećnima. I sama sam se nazivala srećnicom što sam mogla da putujem više od prosečnog čoveka u gradu u kojem sam odrastala, što je sve samo ne istina i nema veze sa srećom. Za putovanje je potrebna hrabrost, naporan rad, upornost i spremnost da odustanete od određenih aspekata svog života. Očigledno, čovek mora da bude u stanju da to priušti; međutim, ako se nema novca, moraju naporno da rade, da naprave svoje prioritete i da se žrtvuju ako je potrebno da bi ostvarili svoje snove, što sam i uradila. Nadamo se da će izložba inspirisati ljude da slede svoje snove i naporno rade na ostvarenju svojih ciljeva, ne samo kada su putovanja u pitanju.

Da li postoje neki određeni umetnici, pokreti ili istorijske umetničke reference koje utiču na vaša umetnička dela?

Zapravo, da. Što više gledam fotografije koje je moj otac usnimio tokom svoje novinarske karijere, nalazim više sličnosti i shvatam da ponekad na isti način vidimo svet kroz objektiv. Oboje volimo izravna fotografisanja kada su u pitanju portreti – subjekt koji izražava sirove emocije i fotograf koji ih snima u deliću sekunde, pre nego što subjekt postane svestan da je aparat uperen u njih i ponovo može da se uozbilji.

Nedavno sam se bavila i ćudljivom fotografijom, za koju se opisuje da odaje utisak melanholije i misterije. Iako nije uvek tačno, nešto što je za mene postalo od najveće važnosti je da svaka fotografija bude posebna. Neko vreme nisam mogla verbalizovati šta posebno znači, jer je to samo meni imalo smisla, ali sam shvatila da mi je neophodno da svaka slika ili nosi ili uhvati određenu emociju, ili može da izazove čak i malu emocionalnu reakcija gledaoca. Nijedna fotografija za mene ne može biti obična, niti verujem da bilo šta na svetu jeste. Svet i ljudi su puni magije, samo treba da znaš gde da tražiš.

Da li postoji neko delo u okviru umetničke izložbe koji zauzima posebno mesto za vas i ako jeste, zašto?

Teško je izdvojiti jedno, ali ako bih zaista morala da biram, to bi bila fotografija snimljena u Talinu, Estonija, na kojoj je galeb u prvom planu i deo Starog grada Talina u pozadini. Osim što je Talin jedan od najlepših i najživopisnijih gradova u Evropi, lično sam imala urnebesna iskustva sa njegovim brojnim galebovima koji su uporno krali uličnu hranu iz mojih ruku, čak i kada sam se krila i mislila da sam bezbedna od ovih dvonogih, letećih, iako preslatkih lopova.

Uključili ste se u razgovor sa publikom o svojoj izložbi u Evropskoj kući Severna Mitrovica. Koje su bile najzanimljivije primedbe publike? Kako su primili vašu izložbu?

Istina je manje objektivna, ako sam ja ta koja prepričava iskustvo publike; međutim, činilo se da su zaista uživali u prezentaciji, na osnovu onoga što su kasnije podelili sa mnom. Napomenuli su da je atmosfera bila opuštena i zabavna, sam tok prezentacije je bio uglađen, a svi smo se u nekoliko navrata smejali dok sam prepričavala neke od smešnih priča sa svojih putovanja.

Da li će povratne informacije koje ste dobili od publike uticati na vaše nadolazeće radove?

Svakako. Razmenili smo i nekoliko korisnih saveta kada je reč o putovanju, posebno o bezbednosti na putu. Iako nisam dobila mnogo tehničkih povratnih informacija kada su fotografije u pitanju, uvek sam otvorena za komentare ili kritike (nadam se i fraze, ponekad) jer će uvek biti nešto novo za naučiti u vezi sa fotografijom uopšte.

Šta mislite kako će ljudi koji vide vašu izložbu u budućnosti koristiti znanje koje ste podelili sa njima?

Tri glavne tačke izložbe bile su same fotografije i kratke, zabavne činjenice o svakom mestu na kome su fotografije slikane, kako da ostanete bezbedni na putovanju i kako da potrošite što manje novca. Nadam se da će ono o čemu smo razgovarali pomoći publici da ne postanu žrtve prevara ili džeparoša, a da umesto toga završe u divnim avanturama sa nekoliko dodatnih novčića u džepovima, koje će odlaziti pravo u kasice za neka buduća putovanja.

Da li je vaše dokumentovanje tekući projekat, da li ćete nastaviti da dokumentujete svoja putovanja? Da li nameravate da svoje radove podelite na nekoj drugoj izložbi u budućnosti?

To se podrazumeva! Gde god da odem, moj aparat će biti pored mene. Ako se ukaže takva prilika, svakako bih volela da podelim fotografije i iskustvo sa putovanja na nekoj drugoj izložbi u budućnosti. Do tada ću deliti svoj rad na svojim Instagram nalozima @beyond.time.and.space i @aleks.n.camera. Ipak, ima mnogo uspomena koje još nisam imala vremena da objavim; umesto toga, uvek mi prave društvo u mislima, zahvaljujući čemu se nikada ne osećam sama.

Koja je vaša poruka budućim putnicima, kao nekoga ko je posetio mnoge zemlje širom Evrope?

Kao neko ko je posetio mnoge zemlje u Evropi i četiri druga kontinenta, moja poruka budućim putnicima bi bila da iskoriste svaku priliku na koju naiđu i daju sve od sebe da je ostvare, sve dok je to realno izvodljivo u svetlu okolnosti svake osobe. Nikada ne znamo šta nam budućnost sprema, i kao što je Dž.R.R. Tolkin napisao: „Sve o čemu mi imamo da odlučimo jeste šta da činimo s vremenom koje nam je dato”.